Priča o jelima

Nekoć je sve imalo više smisla. Hrana, izlasci, druženje, kava, općenito život koji ima veze s povezanošću. Danas su sve te male čari života zamijenile društvene mreže. Nikada nismo bili povezaniji, a opet toliko udaljeni.
Danas bi se rado osvrnuo na prvu stvar, a to je hrana. Pogledajte na bilo kojim društvenim mrežama sve te slike hrane. Predivno izgledaju, a vjerujem da su i isto takvog okusa. Nemam ništa protiv slikavanja hrane i objavljivanja na društvenim mrežama ,dapače to je normalno i to je sadašnjost. Ono što ja zamjeram tome jest što svaka ta slika ima tu ne ispričanu priču. Kao što svaki trogirski škartoceti imaju tu priču, svaki bakalar bianco, svaki pohani šnicel sa pireom. Svako jelo ima svoju priču. Svaka osoba za isto jelo ima drugu priču. Ne gaje svi istu ljubav prema istoj hrani, to je nešto kao muzika. Da svi slušamo isto nikada nebi bilo toliko remek djela, a ni djela. Ne mora svako jelo ni biti savršeno, već ljubav, priča i emocija, e to je ono što je bitno. Jelo kada nema priču kao da mu nešto fali. Isto kao što i nebo nije isto bez sunca. Okusi variraju u tom jelu i uvijek ima emocije ,ali priča mu daje nešto drugo. Priča jelu daje smisao. Priča o običnom ručku koji je iz ljubavi prema svojim supružnicima, djeci, roditeljima, završio na stolu. Priča o prvom izlasku. Jelo koje vas veže uz tugu, a i jelo koje vas veže uz sreću. Hrana i priča moraju ići jedno uz drugo jer nisu isti sami. Jelo je nastalo iz potrebe, a kuhinja i sve što danas poznajemo je nastalo iz ljubavi. I tako treba i dalje ići dok god postoji novo jelo koje se može napraviti. Jelo koje je nastalo iz emocija i iz istih takvih prepričano je najbolje jelo koje možete pojesti.
Na kraju krajeva o ukusima se ne raspravlja. Jedite i uživajte i uvijek budite otvoreni i radosni za novu priču i novo jelo.